U tjednu ljubavi donosimo vam razgovor o odnosima sa savjetnicom za osobni razvoj Rajanom Radosavljev, te vas darujemo s 15 % popusta uz unos koda nontoxic15 do 17. veljače.
Kako definirati zdrav odnos prema sebi i je li riječ o temelju za izgradnju zdravih odnosa s drugima?
Budući da smo svi mi vrlo različiti, mislim da je teško postaviti neku općenitu definiciju kada je u pitanju zdrav odnos prema sebi. No ako probamo sumirati, rekla bih da zdrav odnos prema sebi imamo onda kada se poznajemo dovoljno dobro da znamo koje su nam autentične potrebe, osjećaji, granice, koji je to naš sustav vrijednosti po kojem želimo živjeti, kada se pokazujemo u pravom i iskrenom svjetlu svijetu oko nas te realno i suosjećajno gledamo na vlastite potrebe, osjećaje i granice.
Naravno, ovo što sam sad opisala je nekakav ideal, osobno ne poznam niti jednu osobu koja je savršeno vješta u svim ovim stvarima, no to je ono čemu možemo težiti kako bi popravljali odnos sa sobom. Dakle, ne moramo biti savršeni prema sebi, ne moramo biti stalno pozitivni, već je cilj biti u iskrenom kontaktu sa sobom – prihvatiti i svoje snage jednako kao i svoje ranjivosti i slabosti, prihvaćati u sebi i one stvari koje nisu dobre. Posljedično, kad imamo dovoljno zdrav odnos sa sobom, manje smo skloni tražiti potvrdu izvana ili ulaziti u odnose iz straha od samoće. Kako gledamo sebe, tako će nas i drugi gledati, a ako sebi cijelo vrijeme govorimo da smo loši, takvo ćemo ponašanje pokazivati i na van. Činimo si svojevrsno samoispunjujuće proročanstvo. A osim toga, podsvjesno ćemo birati ljude oko sebe koji nam reflektiraju te kritične unutrašnje glasove. Drugim riječima, odnos prema sebi definitivno postavlja temelje za sve druge odnose.
Koji su prvi koraci u procesu samoprihvaćanja i ljubavi prema sebi?
Prvo što moramo napraviti jest osvijestiti da uopće imamo problem u odnosu sa sobom. Često ljudi nemaju snage, ili hrabrosti, ili znanja, ili kapaciteta pogledati u sebe i preuzeti odgovornost za loše stvari u svom životu (bili to osjećaji ili okolnosti), pa krive druge ljude oko sebe ili sudbinu, ili svemir ili nešto deseto… Bitna je odluka da uzmemo život u svoje ruke i hrabrost da se suočimo sa svime što se nalazi u našoj psiho-emocionalnoj unutrašnjosti.
Nakon toga naravno dolazi temeljit rad na povećanju sposobnosti introspekcije i razumijevanja svojih unutrašnjih dinamika, povećanju kapaciteta da osjetimo zakopane emocije, a nekada moramo i napraviti i neke konkretne korake u životu koji će nam dati praktično iskustvo ljubavi prema sebi. Primjerice napustiti toksičan odnos, početi više brinuti o svom zdravlju (fizičkom i mentalnom), promijeniti posao ako smo u burnoutu ili jednostavno pronaći novi hobi koji bi bio u skladu s našim interesima.
U konačnici, najvažnije je doći do kapaciteta za prihvaćanje sebe bez osuđivanja. Mnogi od nas nose unutarnje kritičke glasove koji su se formirali kroz odrastanje, pa je važno osvijestiti ih i zamijeniti ih suosjećajnijim porukama. A kako to utječe na međuljudske odnose? Pa naravno, vrlo pozitivno, jer kada gradimo zdrav odnos sa sobom, postajemo manje reaktivni u odnosima s drugima, manje tražimo potvrdu izvana i lakše postavljamo zdrave granice bez osjećaja krivnje i u konačnici puno smo otvoreniji, iskreniji i autentičniji, pa je i drugim ljudima ljepše biti s nama u društvu.
Koje su najčešće prepreke koje ljudi imaju kada pokušavaju održati zdrave odnose s drugima, i kako ih možemo prevladati?
Mislim da je jedna od najčešćih i najvećih prepreka – nerealna očekivanja o tome kako bi odnos trebao izgledati. Ta očekivanja često su oblikovana našim ranim iskustvima. Mislim da bi zapravo prepreke u odnosu s drugima najbolje mogli objasniti kroz teoriju vezivanja Johna Bowlbyja. Prema njegovoj teoriji, način na koji smo kao djeca doživjeli povezanost s primarnim skrbnicima snažno utječe na to kako gradimo odnose u odrasloj dobi, a prepoznajemo 4 različita stila: Sigurni, anksiozni, izbjegavajući i dezorganizirani.
- Ljudi sa sigurnim stilom privrženosti obično se osjećaju ugodno u bliskim odnosima, lakše izražavaju svoje potrebe i vjeruju da mogu računati na druge. No, ako smo razvili izbjegavajući ili anksiozni stil privrženosti, možemo nailaziti na specifične prepreke u održavanju zdravih odnosa.
- Anksiozno vezivanje često vodi u strah od napuštanja, potrebu za stalnim uvjeravanjem u ljubav i sklonost idealiziranju partnera ili prijatelja. Takvi obrasci mogu stvoriti nerealna očekivanja – da će druga osoba uvijek biti emocionalno dostupna i spremna popuniti naše nesigurnosti i usrećiti nas.
- S druge strane, izbjegavajuće vezivanje može se očitovati kroz strah od prevelike bliskosti, potrebu za samodostatnošću i poteškoće u izražavanju emocija. Takve osobe mogu nesvjesno sabotirati odnose jer vjeruju da ne mogu računati na druge ili da je ranjivost opasna.
- I na kraju, dezorganizirani stil je kombinacija anksioznog i izbjegavajućeg, što je nekako i najizazovniji stil vezivanja budući da postoji veliki unutrašnji konflikt između dva suprotna impulsa – međuovisnost i strah od bliskosti u isto vrijeme.
Kako ovo prevladati? Za početak, prepoznati svoj stil privrženosti. Zatim raditi na emocionalnoj regulaciji – umjesto da očekujemo da druga osoba smiri našu anksioznost ili uvijek zna što nam treba, ključno je razviti vlastite mehanizme smirivanja i samopodrške. Osim toga moramo i vježbati zdravije obrasce komunikacije – jasno izražavati potrebe bez kritike ili povlačenja. To znači umjesto Nikad nisi tu za mene! reći Kad se osjetim nesigurno, pomaže mi kad razgovaramo o tome. I na kraju trebamo prilagoditi očekivanja. Nijedan odnos nije savršen, ali uz svjesnost o vlastitim obrascima možemo razvijati stabilnije, sigurnije veze.
Kako prepoznati toksične obrasce u odnosima, bilo da se radi o odnosima prema sebi ili drugima, i koje korake možemo poduzeti da ih prekinemo?
Toksični obrasci najčešće uključuju ponavljajuće osjećaje iscrpljenosti, krivnje, srama ili anksioznosti u nečijem prisustvu. Ako se u nekom odnosu stalno osjećamo kao da moramo paziti što govorimo ili se naši osjećaji i potrebe redovito minimiziraju, to su red flags.
Kod odnosa sa sobom, toksičnost se može očitovati kroz stalnu samokritiku, perfekcionizam ili uvjerenje da nismo dovoljno dobri ako ne ispunjavamo neka vanjska očekivanja.
Ključni koraci za prekid ovih obrazaca su postavljanje jasnih granica i prema drugima, ali i prema sebi, npr. prestanak samosabotaže ili autodestruktivnih ponašanja, učenje slušanja vlastitih potreba i emocija umjesto ignoriranja ili racionaliziranja onoga što osjećamo te traženje podrške, bilo kroz terapiju, prijatelje ili vlastiti unutarnji rad.
Kako postaviti granice u odnosima i kako možemo paziti na sebe ako druga strana reagira negativno? Što to znači za održavanje emocionalne ravnoteže i zdravih veza?
U našem društvu je jako rašireno uvjerenje kako je postavljanje granica sebično ili bezobrazno. No u nekom trenutku moramo promijeniti to uvjerenje ako se želimo početi zauzimati za sebe i ne biti više nečija marioneta. Zapamtite da postavljanje granica nije sebičnost! To je način da zaštitimo vlastitu emocionalnu dobrobit.
No, ako smo s ljudima oko sebe već dugo vremena u istoj dinamici, da im dopuštamo stalno da nam prelaze granice, onda će ti ljudi teško na prvu prihvaćati naše granice jer im one remete dinamiku na koju su navikli. Kad počnemo postavljati granice, možemo naići na veliki otpor, pokušaje manipulacije, nabijanje osjećaja krivnje, iz čega se mogu roditi i veliki sukobi.
U takvim situacijama važno je ostati dosljedan i ne ulaziti u obrasce objašnjavanja ili opravdavanja. Manipulativni ljudi često žele povući raspravu u beskraj. Također, bitno je raditi na vlastitoj otpornosti. Ako znamo da će postavljanje granica izazvati neugodne reakcije, možemo se unaprijed pripremiti, npr. kroz uvježbavanje tehnika smirivanja.
Naravno, sistem podrške bliskih ljudi je isto izuzetno bitan, moramo imati nekoga na koga ćemo se osloniti kada bude teško (a bit će!). Ako nemamo to u prijateljima ili obitelji, uvijek možemo potražiti pomoć terapeuta. U svakom slučaju, ako krenete postavljati granice, a druga osoba nema kapaciteta ni želje ni volje to poštovati, ili zajednički raditi na tome da uspostavite drugačiju, zdraviju dinamiku, onda to zaista nije odnos u koji trebate ulagati svoje vrijeme i energiju.
I zato, kao zaključak priče, dugujete i sebi i ljudima oko sebe da budete svoji od samog starta odnosa. Prvenstveno zato da ne izdajete sebe pretvarajući se da ste netko tko niste, ali i zato da drugoj osobi date prave informacije o tome tko ste vi, koje su vam vrijednosti, potrebe, granice i slično. Primjerice, nemate ništa od toga da se u početku odnosa pretvarate da ste netko kome ne treba puno pažnje, a zapravo negdje iznutra jako žudite za tim. Kad-tad će to izaći na vidjelo, a do tada ste sami sebi napravili štetu ne prihvaćajući sami svoju potrebu i drugoj osobi ste dali lažnu informaciju o tome što vama zaista treba, pa niti ta osoba nije mogla donijeti informiranu odluku o tome jeste li vi, takvi kakvi jeste, prava osoba za nju ili njega.
